Karl Marx o radu i bogatstvu u kapitalizmu

1. Potrebna vrijednost – razmjenska vrijednost – rad

»Bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje ispoljava se kao “ogromna zbirka roba”, a pojedinačna roba kao njegov osnovni oblik. ... Upotrebne vrijednosti čine materijalnu sadržinu bogatstva ma kakav mu bio društveni oblik. U društvenom obliku koji mi imamo da istražimo one se ispoljavaju i kao materijalni nosioci razmjenske vrijednosti.
Razmjenska vrijednost ispoljava se prije svega kao kvantitativni odnos, kao srazmera u kojoj se upotrebne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za upotrebne vrijednosti druge vrste ...«

»Ali pošto x masti za obuću, a isto tako y svile, isto tako z zlata itd. jesu razmenska vrijednost jednog kvartera pšenice, to i x masti za obuću, y svile, z zlata itd., moraju biti medu sobom razmenljive ili po veličini jednake razmenske vrijednosti. ... važeće razmenske vrijednosti jedne iste robe izražavaju nešto jednako. ... A to znači da su obje jednake nečem trećem što samo sobom nije ni jedno ni drugo.«

»Ako sad ostavimo po strani upotrebnu vrijednost robnih tela, onda im ostaje još samo jedno svojstvo: da su proizvodi rada.«

»Te stvari predstavljaju još samo to da je na njihovo proizvođenje utrošena ljudska radna snaga, da je u njima nagomilan ljudski rad. Kao kristali ove društvene supstancije, koja im je zajednička, one su vrijednosti — robne vrijednosti.« (Kapital, Prva knjiga, Prvi odjeljak, Glava prva, stranic 43-46) (*1)

»Kao razmjenske vrijednosti roba smatra se samo u odnosu na rezultat. Ovdje nije riječ o službi koje pružaju, ali o službi, što je to učinio u njihovoj proizvodnji.« (Kritika političke ekonomije)

»Ali rad koji sačinjava supstanciju vrijednosti jednak je ljudski rad, utrošak je iste ljudske radne snage. ... društvene prosečne radne snage, ukoliko deluje kao takva društvena prosečna radna snaga, pa, dakle, i ukoliko joj za proizvođenje izvesne robe treba samo prosećno, potrebno, ili društveno potrebno radno vrijeme.« (Kapital I, stranica 46)

To sve je naravno. Takozvana radna teorija vrijednosti dobila težinu samo zbog nesporazuma, u kojim stari socijalisti i ekonomisti granične korisnosti iz suprotnog motivi su bili dogovoreni.
– Proizvodnja za tržište; rad stvori sredstvo, s kojem natjecat će se za prisvajanje novca.
– Zapravo je proizvodan novac, zamjenska vrijednost kao zasebna stvar, dostupna moć preko stranog proizvoda i rad XXXXdrugih.
– Društvena potreba, kojom upotrebna vrijednost se koristi, nije svrha proizvodnje, ali samo je način prisvajanja novca. XXXXPotreba je slabost siromašnih, način njihov korištenja. Tako nitko ne dobiva plaćeni za vrijednost svoga rada, aliXX XX XXspoznaje razmjenu, da li i u kojoj mjeri je ikada učinio društveno potreban rad.

2. Apstraktan rad – izdana životna snaga je bitnost vrijednostnog bogatstva

»U samom početku roba nam se pokazala kao nešto dvorodno, kao upotrebna vrijednost i razmenska vrijednost. Posle se pokazalo da i rad, ukoliko je izražen vrednošću, ne poseduje više ona ista obeležja koja mu pripadaju kao stvaraocu upotrebnih vrijednosti. Ovu dvorodnu prirodu rada sadržanog u robi prvi sam ja kritički dokazao. Pošto je ova tačka stožer oko kojega se okreće razumevanje političke ekonomije, rasvetlićemo je ovde izbliže.« (Kapital I, stranica 49)

»Izuzmemo li određenost proizvodne delatnosti, odnosno koristan karakter rada, ostaje nam ona onda kao utrošak ljudske radne snage … trošenje ljudskog mozga, mišića, nerva, ruke itd., a u ovom smislu oba su ljudski rad.« (Kapital I, stranica 51)

»Veća količina upotrebne vrednosti sačinjava sama po sebi i veće materijalno bogatstvo. ... Ipak može rastučoj masi materijalnog bogatstva da odgovara istovremen pad veličine njegove vrednosti. Ovo suprotno kretanje potiče iz dvorodnog karaktera rada. Razume se, proizvodna snaga uvek je proizvodna snaga korisnoga, konkretnog rada i stvarno određuje samo stepen dejstva celishodne proizvodne delatnosti u datom periodu vremena. Otuda će korisni rad postati bogatiji ili siromašniji izvor proizvoda u upravnoj srazmeri prema penjanju ili padanju proizvodne snage. Nasuprot ovome, promena u proizvodnoj snazi nikako ne pogađa rad koji je kao takav predstavljen u vrednosti. ... Ista promena u proizvodnoj snazi koja povećava plodnost rada, a time i masu upotrebnih vrednosti koje rad daje, smanjuje, dakle, veličinu vrednosti ove povećane celokupne mase akoskrati zbir radnog vremena potrebnog za njeno proizvođenje.« (Kapital I, stranica 51)

– Ljudski napor, naprezanje mjeri ishod
– Više bogatstvo samo sve više i više poslom. Neumjerenu želju ovog društva da rade.
– Nije racionalno pojam bogatstva, barem ne za radnika.
– Bogatstvo u ovom društvu nije potrošnja i uživanje, ali pristup (mogučnost korištenja) i vlast

3. Profitabilan rad i produktivnost

– Rad stvara bogatstvo, ali ne i za radnika. Njegov rad se primjenjuje za profit od strane tvrtke. On radi više kao i za XXXXreproduciranje svoje plaće će biti potrebna. Višak vrijednosti viškom rada.
– Povećanje kapitalističkog prihoda rada jednako produljenjem radnog dana, povisivanjem proizvodnost rada, tako dakle XXskraćivanjem radnog vremena, i samo smanjenjem plaće – sve ima isti učinak.
– Produktivnost rada kao sredstvo kapitala. Skraćivanje potrebnog radnog vremena za smanjenje plaćenih radnih sati, koji XXje smanjenje plaće.
– Natjecanje sa spuštenim troškovima proizvodnje, ekstravišak vrijednosti dokle niža od prosječnih troškova gospodarske XXgrane se proizvodi. Korist veće produktivnosti rada je uništen, kada ta nastane uglavnom razine produktivnosti.

4. Izdan rad može biti mjera bogatstva samo u gospodarskom sustavu koji se temelji na eksploatacije

»Jer stvarno bogatstvo je razvijena produktivna moć svih pojedinaca. U ovom slučaju mjera bogatstva nije više radno vrijeme, ali je vrijeme na raspolaganju. Radno vrijeme kao mjera bogatstva tvori bogatstvo kao utemeljeno na siromaštvu, i vrijeme na raspolaganju samo postoječi za suprotnost od viška radne snage i zbog ove suprotnosti. To je, cijela životna dob pojedinca određuje se na radno vrijeme, i stoga pojedinac degradiran samo na radnika – potpuna podvrgavanja pod rad. Najrazvijeniji strojevima tako prisiljava radnike da rade dulje sada, kao divljaka ili kao što je on s najjednostavnijim, kraja izoštreno alatima učinio.« (Nacrt kritike političke ekonomije, Glava o kapitalu, Drugo poglavlje: proces cirkulacije kapitala, Važnost razvoja fiksnog kapitala)

»Kada rad u izravnom obliku je prestao biti moćan izvor bogatstva, radno vrijeme prestaje, mora prestati biti mjera bogatstva, i stoga razmjenska vrijednost mora prestati biti mjera potrebne vrijednosti. ... Kapital sam je neprestana i stalno obnovljena kontradikcija tako, što traži da se smanji radno vrijeme na minimum, istovremeno čini radno vrijeme na jedinu mjeru i izvor bogatstva. Stoga se smanjuje radno vrijeme u obliku potrebnog, što povećao bi u obliku suvišnog rada: suvišan, neportreban rad tako postaje sve više i više uvjet potrebnog rada – pitanje života i smrti. Na jednoj strani dovodi u biti sve moći znanosti i prirode, društvene kombinacije i druženja, što stvaranje bogatstva da bi ga nezavisne (relativno) od radnog vremena provedeno na njima. Na drugoj strani želi izmjeriti te tako stvorene ogromne društvene snage na radnom vremenu, i da ga želi ograničiti u granicama, koje su nužne, da se već stvornu vrijednost zadržali kao vrijednost.« (Nacrt kritike političke ekonomije, Glava o kapitalu, Drugo poglavlje: proces cirkulacije kapitala, Proturječnost između osnove i razvoja kapitalističke proizvodnje [mjera vrijednosti])

Kapital postupno smanjuje potreban rad, u današnje vrijeme na minimalne količine; rad je potreban manje i manje – barijera za učinkovito korištenje rada je iz tog razloga uvijek veća. Apsurdne izreke: „Radna mjesta su skuplja!“ Dalje: Što možemo još proizvesti, tako da se rad može primijeniti i potrošiti? „Trebamo nove proizvode!“
Unatoč relativnom suvišak rada, pristup sredstvima za život širokih masa i dalje kako im ovisi, da su ti ljudi učinili profitabilan rad za kapital.
Rastuća nezaposlenost, rastuće siromaštvo zbog visoko razvijenog stanja izvorima materijalnog bogatstva.

____________________________________________

(*1) Karl Marx: Kapital. Kritika političke ekonomije I–III. Preveli Moša Pijade i Bogoljub Čolaković. Drugo izdanje. Beograd 1973.